Category: Split

  • Vratimo se gradu (dok još imamo čemu)

    Vratimo se gradu (dok još imamo čemu)

    Svi pričaju kako centar našeg Splita umire. Kako je njegovu funkciju preuzea turizam, kratkoročni najam, ugostiteljstvo i ne previše zanimljiv komercijalni sadržaj. Svi stalno pričaju kako se u njihovo doba u centar išlo u spizu. U centar se išlo kupit nove cipele. U centar se izlazilo i išlo u kino. Pa centar je bija čak i glavna lokacija prije nove školske godine za pribor i torbe.

    Jasno nam je svima da je to nepobitna činjenica. Centar grada zaista umire. Ali jesmo li se ikad zapitali je li krivica malo i naša?

    Evo, probajte se sitit kad ste zadnji put bili u gradu? Kad ste zadnji put na oblačni dan izabrali šetnju Rivom umisto Mallom? Kad ste zadnji put kupili nešto iz još ono malo dućana šta su tamo ostali? Kad ste zadnji put zimi sili u neki mali zabačeni kafić u Getu? Ma kad ste zadnji put pogledali neki film u kinoteci umisto u Cinestaru?

    Voćni trg Split
    Centar grada zimi

    Koliko god vas sigurno ima koji to radite vrlo često, velika većina će ipak rađe izabrat ono praktičnije i samo žugat. Znam, sad će sigurno bit onih koji će reć: „Ali u gradu nema parkinga.” i slično. Više sam se puta uvjerila da vikendom (a posebno ako je malo lošije vrime) više parkinga ima na ulicama grada nego u prepunim i smrdljivim garažama shopping centara. Sličnih primjera je masu.

    Splitska Riva okupana suncem
    Riva, privilegija je moć provest jutro tu

    Ljudi, ako mi ne živimo grad, živit će ga neko drugi. Turisti, filmske ekipe ili neko treći. Ako mi prestanemo koristiti centar ka naš svakodnevni prostor, on će ostat prazan, a prazno ništa ne ostaje dugo. Grad koji se previše prilagodi privremenim korisnicima može zauvik izgubit sposobnost da služi svojim trajnim stanovnicima. A šta se onda događa? Gubi se identitet grada. I zato odgovorno tvrdim da je odlazak u grad zadnja slamka spasa. Identitet nije nešto šta se jednom stvorilo pa zauvik ostalo sačuvano. On se svakodnevno obnavlja. Kroz način na koji koristimo prostor. Kroz navike. Kroz susrete, posebno one spontane. Kroz odnose koje stvaramo s ljudima i mistima. Zato odlazak u centar grada nije samo odlazak u spizu ili na kavu. To je, na neki način, sudjelovanje u životu grada i njegovo ponovno prisvajanje kao prostora koji pripada NAMA. I naravno, ne u smislu da ga prisvajamo i isključujemo druge, nego da odbijamo postat stranci u vlastitom gradu.

    Kavana Centra, Split
    Legendarna Kavana Central, idealno misto za popit kavu zimi

    Života u gradu je malo, ali ga još ima. I to ne govorim samo iz neke nostalgije. Ja sam jedna od onih koja, posebno na radni dan, bar par puta tjedno, i iako ne živi blizu, voli doć u grad, prošetat Pazarom, bacit oko šta ima novo, kupit štagod, pojist danca u Kirigina, sist i popit kavu. Svakodnevno svjedočim tom životu. Svakodnevno doživljavam toliko živopisne situacije koje se samo u gradu mogu doživit. Toliko simpatične, spontane i baš nama svojstvene. Situacije koje mi vrate viru u neko bolje sutra, bez lažne patetike.

    Kafić Kala u splitskom Getu
    Kafić Kala, jedno od najautentičnijih mista u gradu

    Razmislite malo o ovome. Odlazak u grad može bit naš čin otpora, naša mala pobuna. Svi smo svjesni da će bit teško bez ozbiljnih urbanističkih i političkih odluka, ali možda ne moramo čekat da nam neko vrati grad. Možda ga možemo počet vraćat sebi tako da ga ponovno živimo. Ne možemo odgovornost za očuvanje centra prebacit samo na pojedince. Odgovornost je itekako i na nama. Naš je zadatak da istražimo šta je lipoga ostalo u gradu (a nije da baš ničega nema) i da to koristimo.

    Knjižara Morpurgo Split
    A ako nemate di, uvik možete do knjižare

    I zato učinite uslugu i sebi i našem gradu i probajte sljedeći vikend isplanirat baš u centru. Virujte mi, neće vam bit krivo, a uz to ćete udisat koliko-toliko svježi zrak (osim na dnu Marmontove) i, ako vrime posluži, nauživat se vitamina D. Ugodno s korisnim.

    Splitska Riva, palme, sunce, more
    Palme, plavo nebo i čisti zrak – nenadmašivo

  • Stari Split kroz oči gospođe Anke

    Stari Split kroz oči gospođe Anke

    Prije nekih godinu dana, ili možda malo više, upoznala sam gospođu Anku i nisam ni slutila kakva će mi sve blaga dat.

    Stajala sam na Šperunu, mazila neku mačku i onako, po svoju, pasivno tražila inspiraciju. Na klupici sam uočila jednu stariju gospođu i jednog osebujnog starijeg gospodina kako malo ćakulaju. Odma su me privukli njihov strastveni razgovor i onaj lipi, stari splitski govor pa nisam mogla, a da im to i ne kažem.

    I tako smo nekako upali u priču, a već za koji dan našla sam se u stanu gospođe Anke, na jednoj predivnoj ćakuli o Splitu kakav je nekad bija, odnosno o Splitu kroz njezine oči.

    Razgovor sam snimala, ali ne onako profesionalno, ipak nisam novinar. Već spontano, zbrda-zdola, a sve to dok je gospođa Anka čistila špinat i šuškala kesama. Ali neka je, baš je to dalo posebni gušt.

    U nastavku donosim naš razgovor, redom kako je i teka.

    Šta je Split?

    Ovo područje mi je sve na svitu. Obišla san svita, ali Split mi je sve. Iz Splita ne bi išla nikad i Split volin i za Split bi sve dala, sve! A rođena san u takvom dijelu grada di je uvik bilo živo i veselo.

    Čak san jedanput razgovarala s jednon mojon prijateljicon kojoj je sin iša u Ženevu studirat. Pitali su ga di se naučija tako životu, a on je reka: „Na Matejuški.” Da mu nije bilo Matejuške, ne bi bija tako vispren i živ. I meni je Split bija životna škola. I nama svima.

    Matejuška, grad Split, barke i palme
    Pogled na Matejušku

    Zajednica

    Mi smo živili na ulici i brinili se svak o svakome. Recimo, ka dica, kad bi vidili stariju ženu da nosi borše s Pazara, mi bi joj skupili te borše i donili doma. I to se znalo. O tebi je svak vodija računa jer je zna čiji si. Nisi moga baš nešto napravit ili s nekin ić, a da te neko nije vidija i da ne bi reka: „To je od one i one porodice.”

    Znali smo se i dobro družit, a prijatelji su nan bili ka braća i sestre. To druženje nan je uvik bilo veselo. Ode, u Deškovića kući, otvorili smo plesnjak. Litnji plesnjak imali smo kraj sv. Frane, onamo di je sad pizzeria.

    Zvončac

    Imala san takav posal da san dvokratno radila i ja ne bi mogla s dicon ić na more, a šta ćedu bit po kući, šta ćedu oko mene bit? A ja bi ih poslala na Zvončac jer je cili naš dio ulice i naše susjedstvo bilo na Zvončacu. Na Zvončacu su se igrali i u jednu uru obid, svi doma. I do pet uri nisi smija izać iz kuće. To je bilo tako. A onda posli je došlo da nema više kućnog reda.

    Splitski pazar
    Splitski Pazar

    Kakvi su Splićani?

    Mi Splićani smo uvik brzi na jeziku, a spori na nekom poslu. I nikad nismo bili uglađeni ka šta su oni Zagrepčani ili oni iz unutrašnjosti. Oni sve fino, a zabili bi ti nož u leđa. A mi kažemo: „Ajde u Božju mater.” Mi smo direktni, to ja uvik govorin. Ja uvik pričan: kad ti Purger kaže „Ajde u drek”, onda ti misliš da je to neka lipa stvar. A kad mi Splićani kažemo „Ajde u g…”, a onda štaš. To je taj naš mentalitet.

    I puno smo iskreni. Ja san uvik govorila da ne bi mogla živit u Zagrebu za ne znan šta na svitu, baš zbog tog njihovog mentaliteta di je sve kroz rukavice. E, ali mi nismo takvi.

    Šta čini jednog Splićanina?

    Baš taj karakter koji ti ne zabija nož u leđa, nego te samo pošalje u materinu.

    Splitski trg zvan Pjaca
    Splitska Pjaca

    Đir po gradu, đir po Rivi

    Recimo, na Rivu izać na kafu, posli prošetat po gradu, vidit šušur, šta rade, šta misle… Uvik je to bilo. Uvik smo izlazili vanka. Imamo šušur dobar. Kažu nan da smo uvik po kafićima, ali nije to baš tako. Ti sretneš nekoga u kafiću, sidneš kraj njega, popijete kavu, proćakulate i idete dalje.

    Evo, recimo, išla san u spizu i umorila san se i sila san popit kavu na Rivu. I sad sidin tu i evo, recimo, tebe:

    „Šta radiš?”

    „A ništa, evo pijen kafu, oš ti?”

    „Aj, mogla san.”

    I onda staneš po ure, popiješ kavu i ideš.

    Neki dan ja išla iz spize i vidin jednoga prijatelja i ja govorin:

    „Šta je, Joško?”

    „Aj, sidni dvi minute.”

    „Ma ne da mi se, moran poć kuvat.”

    „Ajde, sidni.”

    I ja sila s njin i ja govorin da mi je ura, da moran ić. A on govori:

    „Sad san ti platija kavu, a ti greš ća.”

    E, to su baze. Nismo lini, nego nađemo vrime za dvi riči progovorit i za zezat se.

    Marmontova ulica, Split
    Šušur u Marmontovoj ulici

    Jesu li Splićani lini?

    Kad mi to kažu, poludin jer to nije istina. Nego mi imamo takvo podneblje i tako smo se naučili. Moj otac je, recimo, cili život posli teškog posla iša u Dubrovnika i oni su se svi tu nalazili. Dubrovnik je bila jedna kafana na Rivi. Moj otac je bija pekar, po noći je radija, ali oni su se tako sastajali.

    Zalazak sunca na splitskoj Rivi
    Zalazak sunca na Rivi

    Je li Split osta isti?

    Nije osta isti. Kad su došli neki ljudi, nisu se tili baš prilagođavat Splitu, nego su oni mislili da su oni najpametniji i da donose nešto svoga pametnog. Možda nikad nisu ni prihvatili Split, ali za pineze i položaj su ostali. I sa takvima se nismo baš tili družit, nismo ih volili. To je jednostavno tako bilo. Šta se povećava stanovništvo, to se sve više gubi.

    Je li prije bilo bolje?

    Pa ja ne bi to tako rekla. Svaka generacija ima svoj stil, svoj način života i svoju lipotu. Te generacije se prilagođavaju. Jedino šta je izgubljeno, to druženje. Mi nismo imali druženja ka sad po pustim kafićima, nego je nama bilo puno jednostavnije. Ali svaka mladost ima svoj karakter, svoju zabavu i svaka mladost je lipa jer je mladost. Lipa je i starost ako nisi bolestan.

    Ja iman petero praunučadi i kad ih nešto pitan, pitan ih ka iz svoje mladosti. Tu se nešto ne razlikuje baš. Kako smo se mi veselili ekskurziji, tako i oni. Pa simpatija, pa ko te pogleda, ko te nije pogleda. Ko kaže da sad ništa ne valja, čini mi se da mrzi sam sebe.

    Stariji ljudi se sastali na Matejuški u Splitu
    Sastajanje na Matejuški
    Gradelada na splitskoj Matejuški
    Uvik neki šušur

  • Split i topofilija: grad koji nosim u sebi

    Split i topofilija: grad koji nosim u sebi

    Svako misto, selce i grad na karti imaju svoje koordinate. Split ima svoje koordinate. Možemo ga precizno locirat. Možemo opisat njegovu klimu, arhitekturu koja prevladava, možemo nabrojat sve njegove kvartove i ulice. Ali sve to još uvik govori samo o prostoru. To je Split ka fizički okoliš, puka geografija, skup podataka koje mogu naučit čak i oni koji sa Splitom nemaju veze.

    Evo recimo, svi znaju za Dioklecijanovu palaču. Čak i ako nikad nisu bili u Splitu, sigurno su vidili slike. Dioklecijanova palača je prostor, građevina. Ali šta je ona za mene? Za mene je ona lutanje po ulicama Geta, ispijanje kava sa sestrom vikendom, misto prvih izlazaka, misto na kojem sam čekala nekoga ko nikad nije doša. Za nekoga možda znači nešto drugo. Isti prostor za dvoje ljudi može bit skroz različito misto. Geografija je zajednička, iskustvo nije.

    Zlatna vrata, ulaz u Dioklecijanovu palaču, Split
    Zlatna vrata (lat. Porta aurea), glavna vrata Dioklecijanove palače u Splitu

    E pa, za tu posebnu emocionalnu vezu između čovika i mista postoji pojam: topofilija. Yi-Fu Tuan je definira ka doslovno „the affective bond between people and place or setting” — emocionalnu vezu između čovika i mista. To je onaj moment kada pridamo emocionalno značenje pukom fizičkom okolišu, kada on postaje prožet iskustvom, identitetom, uspomenama, vrijednošću i golim osjećajima.

    A ja sam vam, ljudi moji, izgleda ogromni topofil. I ne, ne volim ja Split zato šta je „prilip”. Volim ga jer je moj. Split nije isto šta i „moj Split”. Taj prostor je posta misto tek kad sam u njega uložila nešto. Uložila godine života tu, iskustvo napuštanja i povratka, uložila sve uspomene koje su nastale putem. Na kraju krajeva, u njega sam utkala svoje vrime.

    Postoji Split ka fizički grad i Split kojeg nosim u sebi. Ovaj prvi se može točno definirat, izmirit, opisat. Ovaj drugi teško ili nikako. Turistički vodič možda može opisat Split. Ali ne može opisat MOJ SPLIT. Ne može opisat ono šta osjećam kad na sunčano jutro učinim đir po gradu, spustim se Marmontovon, prošetam priko Matejuške, nahranim i pomazim Tomija, vratim se nazad do Rive, sidnem na klupu, gledam u more, odem u Get popit kavu u Kale, popričam s ljudima koje sretnem. Još manje on može opisat moje osjećaje kroz prošlost. Split mog djetinjstva, onaj posebni miris ranog lita, način na koji je sunce padalo po kamenim kućama, kosire koji vrište i mišaju se s krikovima galeba, redikule kojih više nema, a svi smo ih znali po imenu…

    Arhitektura u Splitu
    Arhitektura opisuje prostor, ali ne mjesto
    Kafić u splitskom Getu
    Ispijanje kave u Dioklecijanovoj palači

    I da se referiram sada malo na Calvinove Nevidljive gradove. Oni nisu samo građevine i ulice. Oni su sastavljeni od sjećanja, želja, znakova, priča i iskustava ljudi koji ih nastanjuju. Možda bi i Calvino reka da ne postoji jedan Split. Postoji ih onoliko koliko ljudi koji ga nose u sebi i vole.

    Ali ne, nemojte mislit da je topofilija idealiziranje mista. Ona je često kompleksna i proturječna. Možemo volit misto, osjećat da mu pripadamo i da je dio našeg identiteta, a istovremeno bit i jako kritični prema njemu. I zato se nemojte začudit ako me uvatite kako grintam. Kako grintam o komunalnom neredu, gužvama, apartmanizaciji ili nečem sličnom. Kritika je po meni baš znak vezanosti i ljubavi, a ne njihova suprotnost. Da, mi Splićani smo učinili da čak i grintanje može bit oblik topofilije.

    Sad kad sam konačno dala ime onome šta već dugo osjećam, svatila sam da svi mi imamo neku našu geografiju. Ne onu iz atlasa, nego osobnu. Ulica kojom smo išli u školu, kuća bake i dide, plaža, kvart. Misto na koje se vraćamo, a koje drugima možda ne znači ništa.

    Pa za kraj možda vridi malo stat i razmislit o vašoj topofiliji. Koje je to misto vaš dom, uspomena i dio vas? I koje misto, kad ga više nema prid vama, i dalje možete pronać u sebi?

    Stanovnici Splita
    Ljudi Splita

  • Splitska struja svijesti

    Splitska struja svijesti

    Neki dan sam bila s tatom i sestrom na jednoj malo dužoj kavi i svatila sam da smo te dvi i nešto ure zapravo proveli žaleći se. Nismo se žalili na naše živote i sudbine, ne. Žalili smo se na one obične, male i svakodnevne stvari.

    I onda sam tako malo počela promišljat o našoj urođenoj potrebi za grintanjem, koje je, ako mene pitate, neka vrsta umjetnosti jer zna bit toliko osebujno i posebno. A zašto je to grintanje često potpuno bezazleno? Pa zato šta smo na kraju dana uglavnom sritni i zadovoljni, stvarno jesmo. Na kraju dana uglavnom se ne bi ni s kim minjali za živote. Grintanje je samo mali začin našoj svakodnevnici.

    I tako sam zadnjih par dana obraćala pozornost na svoje misli dok šetam gradom i na rečenice koje mi ljudi onako usput dobace kad se pozdravimo na ulici ili u dućanu pa sam odlučila s vama podilit ovu malu splitsku struju svijesti.

    Splitski get tiramoli na kojima se suši roba
    Splitski Get

    „Svaki, ali svaki vodič koji prođe Getom svojim gostima kaže da je ovo mirno misto na kojem uglavnom samo lokalci piju kavu i da tijekom svog boravka u Splitu obavezno dođu baš tu. Pa se onda mislim, čekaj malo, kako će to i dalje bit misto di samo lokalci piju kavu ako svaki dan stotine turista čuju istu rečenicu?”

    „Zašto sva mista za sladolede, sendviče, barovi i slično imaju talijanska imena? Benti miša, pa uskoro će im ponestat glagola na -are i poznatih talijanskih slikara i kipara.”

    „Ali stvarno, ko ovo more platit?!”

    Muškarac na plaži Firule u Splitu
    Ko ovo more platit?

    „Vidi ovih stranaca, polugoli kraj osnovne škole.”

    „Ko zna pošto je doša fažolet.”

    „Ma kako oni očekuju od nas da manje koristimo auta ako su busevi toliko poskupili?”

    „Zar je vodičima toliko teško reć gostima da stanu na desnu stranu i puste nas da prolazimo?”

    „Ma je li molim te, zimi smo im i mi dobri, a liti bezobrazno dignu cijene.”

    Voće i povrće na splitskom Pazaru
    Splitski Pazar

    „Al isto zamisli da sad, recimo, moraš bit u Zagrebu.”

    „Ne znam ko je ovome da dozvolu za ovo.”

    „Upeklo pošteno, a još nije ni devet uri.”

    „Evo me doma, dobre volje sam odma,
    na materinoj spizi šta skuva ću izist.”

    „Ne moš više ni stol uvatit, samo ovi stranci s laptopima.”

    „Dobro je, ima neke bave.”

    „Ajme ovi galebovi stvarno nisu normalni.”

    „Ovi su izvadili cijev od klime vanka i sad ne mogu stavit sušit šugamane.”

    „A opet, di ćeš lipše?”

    I tako dalje i tako dalje. Svako godišnje doba nosi svoje, a ovo su definitivno splitska litnja razmišljanja.

    I neka se ko ne uvridi. Ne mislimo mi ništa loše. Grintamo, komentiramo i mudrujemo, ali barem s nama znate na čemu ste.

    Žena na ležaljci na splitskoj plaži
    Upeklo već u devet
  • Split – tlo moje duše

    Split – tlo moje duše

    Kažu da misto u kojem provedeš prve godine svog života postaje tlo tvoje duše. Otkad sam čula tu rečenicu, ne mogu prestat razmišljat o njoj.

    U zadnje vrime me baš ubija nostalgija. Mislila sam da to dolazi sa starenjem, ali u mene, izgleda, sve mora bit naopako. Posjetila me tamo negdi sredinom dvadesetih i više me ne pušta. Prvo sam joj se opirala, a onda sam svatila: „Pa dobro, ima i u toj nostalgiji neke lipote.” Ali šta sad, kako se borit s njom? Kako je usmjerit na nešto dobro? Može li se uopće? I onda mi je sinulo (a zapravo sam to slutila već i puno prije) – pisanje. Pisanjem izlaze sve te moje misli, konkretiziraju se i osjećam se par kila lakše.

    I tako sam, nakon tri godine traženja sebe u kreativnom smislu i kroz moj glavni dalmatinsko-mediteranski projekt na društvenim mrežama, svatila da je upravo ovo veliki dio mene. Ja nisam fotograf, ne znam ništa o tome. Ja nisam content creator, nemam živaca za to. Ja nisam ni pisac, samo strastveno konzumiram tuđe riči. Ja se ne mogu svrstat ni u jednu kutiju. Ja samo želim prinit svoje ideje, svoju nostalgiju, svoja žaljenja i, najviše od svega, svoju ljubav prema korijenima. I zato sam tu. I zato nemojte osuđivat i nemojte analizirat. Ovo je samo moja mala terapija, moj način nošenja sa životom, moje misli bez filtera.

    Ali vratimo se sada tlu moje duše. Rođena u Rokovoj ulici, na pet minuti od samog srca Splita, svoje prve godine provela sam, naravno, u centru grada. Tako su me odgojili. Neizostavna stvar svaki dan bila je otić u grad, uvik je nešto tribalo obavit. U grad se išlo kupit nove cipele, sestri pribor za školu ili možda pilića od marcipana u Kirigina. U grad se išlo hranit golubove na Rivi ili popit vruću čokoladu u Semafora. U grad se išlo u kino.

    Djetinjstvo u centru Splita, sestra i ja na početku Rokove ulice 2001. godine
    Sestra i ja na početku Rokove ulice, 2001.

    Kad smo se nakon nekoliko godina priselili malo istočnije, i dalje je odlazak u grad bija nešto bez čega se nije moglo. Centar grada je, bez da sam to ka mala svaćala, lagano gradija moj identitet. Stara kuća u kojoj sam naučila hodat, njena velika terasa, njen miris u proliće, njene kupe i kosiri šta lete poviše, sve me to formiralo.

    Djetinjstvo u Splitu, ja s Hajdukovim šalom na terasi stare kuće 1999. godine
    Tata i ja s Hajdukovim šalom na teraci stare kuće, 1999.

    Onda sam narasla i sve se jednostavno nastavilo vrtit oko centra grada. Pije mi se kava, ajmo u grad. Ide mi se u šetnju, možemo po gradu. Svaki kafić u Getu bija je bar jednom moj drugi dnevni boravak. Hodala bi ulicom i javljala se stanarima, i oni bi se javljali meni, ka da sam i sama dio njih i ka da zadnjih dvadeset i kusur godina nisam provela na tamo nekom Sućidru.

    I evo me sad, nešto godina kasnije, život je, kako to obično biva, krenija nekim svojim tokom i razdvojija me od mog grada. Bože, kako volim dramatizirat. Na nekih dvistotinjak kilometara sam od Splita, ali nikad nisam bila previše racionalna i ajde ti sad objasni mome srcu kako stvari zapravo stoje. Ajde ti sad objasni nekome ko ne razumi kako te jedno tako malo područje može definirat i obilježit za cili život.

    Djetinjstvo u Splitu, stara splitska Riva, 2001. godina
    Ja na staroj Rivi, tamo negdi 2000.

    Ali ja znam da vas se puno slično osjeća, pišete mi to svakodnevno. Puno vas žudi za nečim i odbrojava dane do povratka. Moja nostalgija je ovakva, obilježena godinama u kojima sam odrasla i Splitom koji mi ih je podarija. Vaša je možda drugačija, ali na kraju dana opet su sve nekako slične, uvuku se negdi duboko i uvik su tu. Nekad te samo lagano peckaju, a nekad te preplave toliko da ih čak i fizički osjećaš.

    Evo, sad kad sam je podilila s vama nemojte mi samo reć da s godinama postaje još gore.

    Centar Splita, Matejuška, ribari
    Matejuška, 2026.