Svi pričaju kako centar našeg Splita umire. Kako je njegovu funkciju preuzea turizam, kratkoročni najam, ugostiteljstvo i ne previše zanimljiv komercijalni sadržaj. Svi stalno pričaju kako se u njihovo doba u centar išlo u spizu. U centar se išlo kupit nove cipele. U centar se izlazilo i išlo u kino. Pa centar je bija čak i glavna lokacija prije nove školske godine za pribor i torbe.
Jasno nam je svima da je to nepobitna činjenica. Centar grada zaista umire. Ali jesmo li se ikad zapitali je li krivica malo i naša?
Evo, probajte se sitit kad ste zadnji put bili u gradu? Kad ste zadnji put na oblačni dan izabrali šetnju Rivom umisto Mallom? Kad ste zadnji put kupili nešto iz još ono malo dućana šta su tamo ostali? Kad ste zadnji put zimi sili u neki mali zabačeni kafić u Getu? Ma kad ste zadnji put pogledali neki film u kinoteci umisto u Cinestaru?

Koliko god vas sigurno ima koji to radite vrlo često, velika većina će ipak rađe izabrat ono praktičnije i samo žugat. Znam, sad će sigurno bit onih koji će reć: „Ali u gradu nema parkinga.” i slično. Više sam se puta uvjerila da vikendom (a posebno ako je malo lošije vrime) više parkinga ima na ulicama grada nego u prepunim i smrdljivim garažama shopping centara. Sličnih primjera je masu.

Ljudi, ako mi ne živimo grad, živit će ga neko drugi. Turisti, filmske ekipe ili neko treći. Ako mi prestanemo koristiti centar ka naš svakodnevni prostor, on će ostat prazan, a prazno ništa ne ostaje dugo. Grad koji se previše prilagodi privremenim korisnicima može zauvik izgubit sposobnost da služi svojim trajnim stanovnicima. A šta se onda događa? Gubi se identitet grada. I zato odgovorno tvrdim da je odlazak u grad zadnja slamka spasa. Identitet nije nešto šta se jednom stvorilo pa zauvik ostalo sačuvano. On se svakodnevno obnavlja. Kroz način na koji koristimo prostor. Kroz navike. Kroz susrete, posebno one spontane. Kroz odnose koje stvaramo s ljudima i mistima. Zato odlazak u centar grada nije samo odlazak u spizu ili na kavu. To je, na neki način, sudjelovanje u životu grada i njegovo ponovno prisvajanje kao prostora koji pripada NAMA. I naravno, ne u smislu da ga prisvajamo i isključujemo druge, nego da odbijamo postat stranci u vlastitom gradu.

Života u gradu je malo, ali ga još ima. I to ne govorim samo iz neke nostalgije. Ja sam jedna od onih koja, posebno na radni dan, bar par puta tjedno, i iako ne živi blizu, voli doć u grad, prošetat Pazarom, bacit oko šta ima novo, kupit štagod, pojist danca u Kirigina, sist i popit kavu. Svakodnevno svjedočim tom životu. Svakodnevno doživljavam toliko živopisne situacije koje se samo u gradu mogu doživit. Toliko simpatične, spontane i baš nama svojstvene. Situacije koje mi vrate viru u neko bolje sutra, bez lažne patetike.

Razmislite malo o ovome. Odlazak u grad može bit naš čin otpora, naša mala pobuna. Svi smo svjesni da će bit teško bez ozbiljnih urbanističkih i političkih odluka, ali možda ne moramo čekat da nam neko vrati grad. Možda ga možemo počet vraćat sebi tako da ga ponovno živimo. Ne možemo odgovornost za očuvanje centra prebacit samo na pojedince. Odgovornost je itekako i na nama. Naš je zadatak da istražimo šta je lipoga ostalo u gradu (a nije da baš ničega nema) i da to koristimo.

I zato učinite uslugu i sebi i našem gradu i probajte sljedeći vikend isplanirat baš u centru. Virujte mi, neće vam bit krivo, a uz to ćete udisat koliko-toliko svježi zrak (osim na dnu Marmontove) i, ako vrime posluži, nauživat se vitamina D. Ugodno s korisnim.
























