Category: Split

  • Splitska struja svijesti

    Splitska struja svijesti

    Neki dan sam bila s tatom i sestrom na jednoj malo dužoj kavi i svatila sam da smo te dvi i nešto ure zapravo proveli žaleći se. Nismo se žalili na naše živote i sudbine, ne. Žalili smo se na one obične, male i svakodnevne stvari.

    I onda sam tako malo počela promišljat o našoj urođenoj potrebi za grintanjem, koje je, ako mene pitate, neka vrsta umjetnosti jer zna bit toliko osebujno i posebno. A zašto je to grintanje često potpuno bezazleno? Pa zato šta smo na kraju dana uglavnom sritni i zadovoljni, stvarno jesmo. Na kraju dana uglavnom se ne bi ni s kim minjali za živote. Grintanje je samo mali začin našoj svakodnevnici.

    I tako sam zadnjih par dana obraćala pozornost na svoje misli dok šetam gradom i na rečenice koje mi ljudi onako usput dobace kad se pozdravimo na ulici ili u dućanu pa sam odlučila s vama podilit ovu malu splitsku struju svijesti.

    Splitski get tiramoli na kojima se suši roba
    Splitski Get

    „Svaki, ali svaki vodič koji prođe Getom svojim gostima kaže da je ovo mirno misto na kojem uglavnom samo lokalci piju kavu i da tijekom svog boravka u Splitu obavezno dođu baš tu. Pa se onda mislim, čekaj malo, kako će to i dalje bit misto di samo lokalci piju kavu ako svaki dan stotine turista čuju istu rečenicu?”

    „Zašto sva mista za sladolede, sendviče, barovi i slično imaju talijanska imena? Benti miša, pa uskoro će im ponestat glagola na -are i poznatih talijanskih slikara i kipara.”

    „Ali stvarno, ko ovo more platit?!”

    Muškarac na plaži Firule u Splitu
    Ko ovo more platit?

    „Vidi ovih stranaca, polugoli kraj osnovne škole.”

    „Ko zna pošto je doša fažolet.”

    „Ma kako oni očekuju od nas da manje koristimo auta ako su busevi toliko poskupili?”

    „Zar je vodičima toliko teško reć gostima da stanu na desnu stranu i puste nas da prolazimo?”

    „Ma je li molim te, zimi smo im i mi dobri, a liti bezobrazno dignu cijene.”

    Voće i povrće na splitskom Pazaru
    Splitski Pazar

    „Al isto zamisli da sad, recimo, moraš bit u Zagrebu.”

    „Ne znam ko je ovome da dozvolu za ovo.”

    „Upeklo pošteno, a još nije ni devet uri.”

    „Evo me doma, dobre volje sam odma,
    na materinoj spizi šta skuva ću izist.”

    „Ne moš više ni stol uvatit, samo ovi stranci s laptopima.”

    „Dobro je, ima neke bave.”

    „Ajme ovi galebovi stvarno nisu normalni.”

    „Ovi su izvadili cijev od klime vanka i sad ne mogu stavit sušit šugamane.”

    „A opet, di ćeš lipše?”

    I tako dalje i tako dalje. Svako godišnje doba nosi svoje, a ovo su definitivno splitska litnja razmišljanja.

    I neka se ko ne uvridi. Ne mislimo mi ništa loše. Grintamo, komentiramo i mudrujemo, ali barem s nama znate na čemu ste.

    Žena na ležaljci na splitskoj plaži
    Upeklo već u devet
  • Split – tlo moje duše

    Split – tlo moje duše

    Kažu da misto u kojem provedeš prve godine svog života postaje tlo tvoje duše. Otkad sam čula tu rečenicu, ne mogu prestat razmišljat o njoj.

    U zadnje vrime me baš ubija nostalgija. Mislila sam da to dolazi sa starenjem, ali u mene, izgleda, sve mora bit naopako. Posjetila me tamo negdi sredinom dvadesetih i više me ne pušta. Prvo sam joj se opirala, a onda sam svatila: „Pa dobro, ima i u toj nostalgiji neke lipote.” Ali šta sad, kako se borit s njom? Kako je usmjerit na nešto dobro? Može li se uopće? I onda mi je sinulo (a zapravo sam to slutila već i puno prije) – pisanje. Pisanjem izlaze sve te moje misli, konkretiziraju se i osjećam se par kila lakše.

    I tako sam, nakon tri godine traženja sebe u kreativnom smislu i kroz moj glavni dalmatinsko-mediteranski projekt na društvenim mrežama, svatila da je upravo ovo veliki dio mene. Ja nisam fotograf, ne znam ništa o tome. Ja nisam content creator, nemam živaca za to. Ja nisam ni pisac, samo strastveno konzumiram tuđe riči. Ja se ne mogu svrstat ni u jednu kutiju. Ja samo želim prinit svoje ideje, svoju nostalgiju, svoja žaljenja i, najviše od svega, svoju ljubav prema korijenima. I zato sam tu. I zato nemojte osuđivat i nemojte analizirat. Ovo je samo moja mala terapija, moj način nošenja sa životom, moje misli bez filtera.

    Ali vratimo se sada tlu moje duše. Rođena u Rokovoj ulici, na pet minuti od samog srca Splita, svoje prve godine provela sam, naravno, u centru grada. Tako su me odgojili. Neizostavna stvar svaki dan bila je otić u grad, uvik je nešto tribalo obavit. U grad se išlo kupit nove cipele, sestri pribor za školu ili možda pilića od marcipana u Kirigina. U grad se išlo hranit golubove na Rivi ili popit vruću čokoladu u Semafora. U grad se išlo u kino.

    Djetinjstvo u centru Splita, sestra i ja na početku Rokove ulice 2001. godine
    Sestra i ja na početku Rokove ulice, 2001.

    Kad smo se nakon nekoliko godina priselili malo istočnije, i dalje je odlazak u grad bija nešto bez čega se nije moglo. Centar grada je, bez da sam to ka mala svaćala, lagano gradija moj identitet. Stara kuća u kojoj sam naučila hodat, njena velika terasa, njen miris u proliće, njene kupe i kosiri šta lete poviše, sve me to formiralo.

    Djetinjstvo u Splitu, ja s Hajdukovim šalom na terasi stare kuće 1999. godine
    Tata i ja s Hajdukovim šalom na teraci stare kuće, 1999.

    Onda sam narasla i sve se jednostavno nastavilo vrtit oko centra grada. Pije mi se kava, ajmo u grad. Ide mi se u šetnju, možemo po gradu. Svaki kafić u Getu bija je bar jednom moj drugi dnevni boravak. Hodala bi ulicom i javljala se stanarima, i oni bi se javljali meni, ka da sam i sama dio njih i ka da zadnjih dvadeset i kusur godina nisam provela na tamo nekom Sućidru.

    I evo me sad, nešto godina kasnije, život je, kako to obično biva, krenija nekim svojim tokom i razdvojija me od mog grada. Bože, kako volim dramatizirat. Na nekih dvistotinjak kilometara sam od Splita, ali nikad nisam bila previše racionalna i ajde ti sad objasni mome srcu kako stvari zapravo stoje. Ajde ti sad objasni nekome ko ne razumi kako te jedno tako malo područje može definirat i obilježit za cili život.

    Djetinjstvo u Splitu, stara splitska Riva, 2001. godina
    Ja na staroj Rivi, tamo negdi 2000.

    Ali ja znam da vas se puno slično osjeća, pišete mi to svakodnevno. Puno vas žudi za nečim i odbrojava dane do povratka. Moja nostalgija je ovakva, obilježena godinama u kojima sam odrasla i Splitom koji mi ih je podarija. Vaša je možda drugačija, ali na kraju dana opet su sve nekako slične, uvuku se negdi duboko i uvik su tu. Nekad te samo lagano peckaju, a nekad te preplave toliko da ih čak i fizički osjećaš.

    Evo, sad kad sam je podilila s vama nemojte mi samo reć da s godinama postaje još gore.

    Centar Splita, Matejuška, ribari
    Matejuška, 2026.