Prije nekih godinu dana, ili možda malo više, upoznala sam gospođu Anku i nisam ni slutila kakva će mi sve blaga dat.
Stajala sam na Šperunu, mazila neku mačku i onako, po svoju, pasivno tražila inspiraciju. Na klupici sam uočila jednu stariju gospođu i jednog osebujnog starijeg gospodina kako malo ćakulaju. Odma su me privukli njihov strastveni razgovor i onaj lipi, stari splitski govor pa nisam mogla, a da im to i ne kažem.
I tako smo nekako upali u priču, a već za koji dan našla sam se u stanu gospođe Anke, na jednoj predivnoj ćakuli o Splitu kakav je nekad bija, odnosno o Splitu kroz njezine oči.
Razgovor sam snimala, ali ne onako profesionalno, ipak nisam novinar. Već spontano, zbrda-zdola, a sve to dok je gospođa Anka čistila špinat i šuškala kesama. Ali neka je, baš je to dalo posebni gušt.
U nastavku donosim naš razgovor, redom kako je i teka.
Šta je Split?
Ovo područje mi je sve na svitu. Obišla san svita, ali Split mi je sve. Iz Splita ne bi išla nikad i Split volin i za Split bi sve dala, sve! A rođena san u takvom dijelu grada di je uvik bilo živo i veselo.
Čak san jedanput razgovarala s jednon mojon prijateljicon kojoj je sin iša u Ženevu studirat. Pitali su ga di se naučija tako životu, a on je reka: „Na Matejuški.” Da mu nije bilo Matejuške, ne bi bija tako vispren i živ. I meni je Split bija životna škola. I nama svima.

Zajednica
Mi smo živili na ulici i brinili se svak o svakome. Recimo, ka dica, kad bi vidili stariju ženu da nosi borše s Pazara, mi bi joj skupili te borše i donili doma. I to se znalo. O tebi je svak vodija računa jer je zna čiji si. Nisi moga baš nešto napravit ili s nekin ić, a da te neko nije vidija i da ne bi reka: „To je od one i one porodice.”
Znali smo se i dobro družit, a prijatelji su nan bili ka braća i sestre. To druženje nan je uvik bilo veselo. Ode, u Deškovića kući, otvorili smo plesnjak. Litnji plesnjak imali smo kraj sv. Frane, onamo di je sad pizzeria.
Zvončac
Imala san takav posal da san dvokratno radila i ja ne bi mogla s dicon ić na more, a šta ćedu bit po kući, šta ćedu oko mene bit? A ja bi ih poslala na Zvončac jer je cili naš dio ulice i naše susjedstvo bilo na Zvončacu. Na Zvončacu su se igrali i u jednu uru obid, svi doma. I do pet uri nisi smija izać iz kuće. To je bilo tako. A onda posli je došlo da nema više kućnog reda.

Kakvi su Splićani?
Mi Splićani smo uvik brzi na jeziku, a spori na nekom poslu. I nikad nismo bili uglađeni ka šta su oni Zagrepčani ili oni iz unutrašnjosti. Oni sve fino, a zabili bi ti nož u leđa. A mi kažemo: „Ajde u Božju mater.” Mi smo direktni, to ja uvik govorin. Ja uvik pričan: kad ti Purger kaže „Ajde u drek”, onda ti misliš da je to neka lipa stvar. A kad mi Splićani kažemo „Ajde u g…”, a onda štaš. To je taj naš mentalitet.
I puno smo iskreni. Ja san uvik govorila da ne bi mogla živit u Zagrebu za ne znan šta na svitu, baš zbog tog njihovog mentaliteta di je sve kroz rukavice. E, ali mi nismo takvi.
Šta čini jednog Splićanina?
Baš taj karakter koji ti ne zabija nož u leđa, nego te samo pošalje u materinu.

Đir po gradu, đir po Rivi
Recimo, na Rivu izać na kafu, posli prošetat po gradu, vidit šušur, šta rade, šta misle… Uvik je to bilo. Uvik smo izlazili vanka. Imamo šušur dobar. Kažu nan da smo uvik po kafićima, ali nije to baš tako. Ti sretneš nekoga u kafiću, sidneš kraj njega, popijete kavu, proćakulate i idete dalje.
Evo, recimo, išla san u spizu i umorila san se i sila san popit kavu na Rivu. I sad sidin tu i evo, recimo, tebe:
„Šta radiš?”
„A ništa, evo pijen kafu, oš ti?”
„Aj, mogla san.”
I onda staneš po ure, popiješ kavu i ideš.
Neki dan ja išla iz spize i vidin jednoga prijatelja i ja govorin:
„Šta je, Joško?”
„Aj, sidni dvi minute.”
„Ma ne da mi se, moran poć kuvat.”
„Ajde, sidni.”
I ja sila s njin i ja govorin da mi je ura, da moran ić. A on govori:
„Sad san ti platija kavu, a ti greš ća.”
E, to su baze. Nismo lini, nego nađemo vrime za dvi riči progovorit i za zezat se.

Jesu li Splićani lini?
Kad mi to kažu, poludin jer to nije istina. Nego mi imamo takvo podneblje i tako smo se naučili. Moj otac je, recimo, cili život posli teškog posla iša u Dubrovnika i oni su se svi tu nalazili. Dubrovnik je bila jedna kafana na Rivi. Moj otac je bija pekar, po noći je radija, ali oni su se tako sastajali.

Je li Split osta isti?
Nije osta isti. Kad su došli neki ljudi, nisu se tili baš prilagođavat Splitu, nego su oni mislili da su oni najpametniji i da donose nešto svoga pametnog. Možda nikad nisu ni prihvatili Split, ali za pineze i položaj su ostali. I sa takvima se nismo baš tili družit, nismo ih volili. To je jednostavno tako bilo. Šta se povećava stanovništvo, to se sve više gubi.
Je li prije bilo bolje?
Pa ja ne bi to tako rekla. Svaka generacija ima svoj stil, svoj način života i svoju lipotu. Te generacije se prilagođavaju. Jedino šta je izgubljeno, to druženje. Mi nismo imali druženja ka sad po pustim kafićima, nego je nama bilo puno jednostavnije. Ali svaka mladost ima svoj karakter, svoju zabavu i svaka mladost je lipa jer je mladost. Lipa je i starost ako nisi bolestan.
Ja iman petero praunučadi i kad ih nešto pitan, pitan ih ka iz svoje mladosti. Tu se nešto ne razlikuje baš. Kako smo se mi veselili ekskurziji, tako i oni. Pa simpatija, pa ko te pogleda, ko te nije pogleda. Ko kaže da sad ništa ne valja, čini mi se da mrzi sam sebe.



Leave a Reply