Otok Vis – vječna tema mojih tekstova, vizuala i razgovora uz kavu. Otok koji me, osim genetski, obilježija na još puno načina. Ali to koliko je oblikova moj identitet nije ono o čemu vam želim danas pisat.
Danas vam želim približit jednostavnost koju je tako teško pronać, a koja još uvik živi na Visu, možda malo uspavana doduše. Ja sam je na svom zadnjem boravku tamo probudila, a ko zna, možda ću dio toga uspit prinit i vama, bez obzira di se nalazili.
Na Visu ja mogu bit ja. Nestaju sve nesigurnosti, sumnje i brige oko onoga šta drugi misle. Skidam šminku, oblačim nešto lagano i široko, skidam lak s noktiju, stavljam maramu u kosu i samopouzdanje se lagano vraća. Ali pitam se, zar samopouzdanje ne donosi baš top stajling, isfenirana frizura i pokoji estetski zahvat? Mislim, to je ono šta nam se stalno nameće, čime nas stalno bombardiraju na društvenim mrežama i televiziji. A kako se onda ja baš najlipše osjećam u toj otočnoj ogoljenosti? Kako to da sve Viške koje vidim na ulicama rijetko nose šminku, a tako su predivne i tako zrače?
Sloboda, ljudi moji. Rasterećenost. To dovodi do apsolutnog samopouzdanja i lipote. I nemojte mislit da se referiram samo na fizički izgled, to bi bilo banalno. Iz te jednostavnosti i slobode proizlazi puno toga, a posebno onoga šta smo već odavno zaboravili. Opsjednutost fizičkim je smetnja, podražaj kojem smo stalno izloženi, a toliko je nepotreban. To na Visu nestaje.
Sidim tako prošli tjedan na klupici, južina divlja, sprema se kiša, a ja razmišljam o svemu tome. Već se osjećam bolje, preporođeno, a tu sam tek koji dan. Gledam gnjurca koji se pokušava odlučit na skok u more, a nikako da to i napravi. Na kraju lagano protrese krila i šljap, skoči i zapliva. Gledam galebe koji traže skrovište od nevere. Gledam kako se svađaju s vranama. Razmišljam koji dućan će ove nedilje bit otvoren i oćemo li pronać sve šta nam triba za ručak. I to je to. Taj tren barem tu završavaju naše brige.
I šta onda svaćam? Svi nepotrebni podražaji kojih u gradovima ima na svakom kantunu, ode su svedeni na minimum. Briga o tome kako ti stoji nova vešta, kolika ti je brada, kašnjenje autobusa, prometna gužva, prijatelji koji te nagovaraju na odlazak u neki klub koji se otvara baš večeras… sve to nestaje. I onda vidiš da si izliječen. Vidiš da počinješ primjećivat sitnice, a te sitnice te tako umiruju da često toga nisi ni svjestan. Svaćaš da se tvoj živčani sustav oporavlja, da „otpušta“. Misliš se: „Pa jesmo li mi zapravo stvoreni za ovakav život? Možemo li uopće podnit onaj drugi, a da ostanemo zdravi?“
Znam, neko će možda reć da je ovo puko romantiziranje, da je ta jednostavnost upravo izvor problema… Možda stvarno i je, ne znam. Ali znam kako se osjećam kad sam tamo. Znam da je to moje misto za odmor duše i moje misto za pronalaženje odgovora. I to je jedino bitno.
I zato neka ti ovaj kratki tekst posluži ka mali vodič. Bez obzira odakle me čitaš, pokušaj i ti pronać svoje sigurno misto, svoga učitelja, jednostavnost koju si izgubija još ka dite. Možda za tebe ona nije oslobađanje od najnovijih trendova iz svita lipote ili promatranje mora i galebova. Nebitno, samo je pronađi.
Leave a Reply