Prošlu nedilju smo se u 11 sati ujutro uputili iz Dubrovnika prema Bariju. Trajekt Dalmacija krenija je točno u 11, ako ne i koju minutu prije (zapamti ovu informaciju, bit će bitna dalje hehe). Vožnja je bila sasvim ugodna, poprilično komodna i s dosta sadržaja. Cijene na samom trajektu, ka šta smo i očekivali, paprene.
Brod je u luku Bari uplovija oko šest i nešto popodne, čak i ranije od predviđenog. Tamo ga je dočekala mala skupina meni malo smišnih radnika, ka da su ispali iz nekog filma koji se lagano sprda s talijanskim jugom. Flegma, usporeni, rade sve da bi si olakšali posal. I tako je počela naša mala pustolovina na samom taku čizme, u talijanskoj Pugli.
Stvarno nisam namjeravala pisat o ovome putovanju, nisam ga smatrala bitnim za ovaj moj mali blog. Ali vrlo brzo, možda već iduće jutro, počela sam primjećivat sličnosti, ali i razlike između moje Dalmacije i Puglie i, sasvim nesvjesno, uspoređivat ove dvi regije. Jasno nam je da nijedna usporedba vašeg doma i regije u susjednoj državi ne može bit objektivna, ali ja ću se potrudit bit šta iskrenija i svakako se neću bojat kritizirat naše.
Želim započet ovu malu usporedbu sličnostima jer su mi one svakako simpatičnije i lakše za predočit vam. Jedne od prvih stvari koje se nametnu kada se priča ili piše o Dalmaciji, ali i Pugli, su razni stereotipi. Diplomirana sam talijanistica i velika zaljubljenica u talijansku kulturu i svakodnevno pratim ono šta se tamo događa pa znam o čemu govorim. To su uglavnom stereotipi o linim i nerednim južnjacima. Stereotipi o glasnim i temperamentnim ljudima, ljudima koji se snalaze na razne načine kako bi izbjegli rad, stereotipi koji često nastaju iz pozicije „superiornih“. Jasno nam je da se radi o pretjeranom generaliziranju i da su ti stereotipi često samo dobra legenda, ali kako mi je jedan momak u Bariju reka: „U svemu ima istine. Malo, ali je ima.“
Ja mislim da istina nije da su južnjaci, ovi naši hrvatski ili talijanski, lini. Dapače, kako i kod nas kroz povijest, tako i kod njih, južnjaci su možda jedni od najvridnijih ljudi, ljudi koji su od ničega stvorili svašta. Istina se, po meni, nalazi u tom mediteransko-fjakastom pristupu životu.
U Pugli ljudi žive na ulicama, stave plastičnu stolicu, sidnu i promatraju svit. Popodne, kad je sunce najjače, biže u kuće i sakrivaju se iza tendi na balkonima. U Pugli isto postoje iznimno efikasne nadzorne kamere, iliti nonice koje sve prate kroz svoje prozore. Puno slika koje svakodnevno vidite u Dalmaciji možete vidit i u Pugli. Rekla bih da se u zraku jednostavno osjeća slična atmosfera, sličan vibe.
I okoliš je sličan. Na kraju krajeva, koliko god naše obale bile različite, ipak dilimo isto more. Kad se šetate Barijem uz more, nekad je teško reć di se zapravo nalazite. Napravila sam malu igru sa svojim pratiteljima na Instagramu u kojoj su, samo na temelju slike, morali pogodit radi li se o Pugli ili Dalmaciji. Slika jedrilice, mora i kamena svih je navukla na Dalmaciju, ali zapravo je prikazivala jedno sunčano popodne u Bariju.
Svakako, kad bih u jednoj rečenici morala izrazit glavnu sličnost ovih regija, rekla bi da je to ono nešto neopisivo ričima, neki osjećaj familijarnosti.
Razlike su me, da budem iskrena, pomalo i iznenadile. Nisam mislila da će ih bit toliko, a posebno nisam mislila da ću u nekim trenucima bit toliko svjesna koliko zapravo volim svoje.
Postoje razlike koje „idu u prilog“ njima i one koje idu nama. Ono šta se vidi čim prošetate centrima gradova koje smo posjetili, a posebno gradića i sela, je da su Talijani ipak puno više sačuvali autentičnost. Naravno, i kod njih je turizam jedna iznimno bitna grana i kod njih se nastoji komercijalizirat sve i izvuć šta više novaca, ali sve se to radi na osnovama njihove tradicije. U starom dijelu Barija nonice na ulicama, recimo, rade orecchiette isprid vas, koje onda prodaju. Da, odlična turistička prevara, neki bi rekli, ali žene stvarno rade manistru, a orecchiette baš i potječu iz Puglie. Pa realno, zašto ne? Prodajete nešto svoje, ne odustajete od toga.
Isti se obrazac može vidit i u njihovoj kužini. Njihovi restorani i pekare su jednostavni. Devedeset i pet posto njih u ponudi ima nekoliko vrsta manistre i neizostavnu focacciu barese, koju smo svakodnevno naručivali i uživali u njoj. Bari nije malen grad, a gradići poput Alberobella velika su turistička središta, ali ja nigdi nisam vidila fine dining restoran. Nije mi se dogodilo da šetam centrom i da su oko mene samo restorani stranih kužina. Svi, ali svi restorani na koje smo nailazili imali su istu ili sličnu ponudu, baš kako je nekad i kod nas bilo. Nema prilagođavanja isključivo turistima, nema onoga da dođu Amerikanci i žele jest najbolji sushi, jede se ono šta je vezano za tu regiju.
Dok smo tako šetuckali centrom Barija, fascinantno mi je bilo vidit kako u svim tim kućicama, bez obzira na to šta je dio njih pretvoren u apartmane, i dalje žive lokalci. Neki su prizemlja ostavili turistima i žive na gornjim katovima, neki uopće ne iznajmljuju, ali te njihove uličice pune su života, pune dice koja se igraju, ka u nekoj seriji. Šta je to zadržalo Talijane u centru, a da nas nije moglo?
Još jedna od stvari o kojoj nas Talijani mogu puuuuno naučit je zemlja. Dok smo se vozili kroz unutrašnjost Puglie, bili smo oduševljeni kako je svaki centimetar obrađen. Tisuće maslina, vinove loze, suhozida, cili krajolik ispunjen time. Doslovno cili. Ali dobro, mi uvik možemo uvozit iz Italije, je li tako?
Da me ne bi puno povea sarkazam iz prethodnog ulomka, bolje je da se uvatim malo onih razlika koje su mi potvrdile koliko zahvalna moram bit šta sam se rodila baš u Dalmaciji. Da ne okolišam, Puglia je jedan poprilični komunalni nered. I znam šta ćete sad reć, ali virujte mi, ovaj nered je na skroz drugoj razini nego kod nas.
Škovace, škovace posvuda. Škovace u većim gradovima poput Barija, škovace u turističkim mistima poput Polignana. Škovace u centru grada, škovace na cestama, škovace čak i na aerodromu. I ne radi se o tu i tamo kojem bačenom papiru, radi se o smeću koje izgleda ka da se tu gomilalo danima, tjednima, ka da niko odavno nije bija zadužen pomest tu ulicu. Posebnu količinu škovaca viđali smo uz međugradske ceste i tu je u pitanju bija malo krupniji otpad, ali najveći problem je šta ga je bilo skoro pa na svakom kantunu. Dojam su mi dodatno pogoršali pločnici, često popucali, ponekad i razvaljeni, ali svakako zapušteni. A o visokim travama koje izgleda da se uopće ne kose da vam i ne govorim.
Za kraj bi se volila dotaknit temperamenta. Često se nas Dalmatince naziva ludima, često se moj Split zove „grad slučaj“, često se govori da smo divljaci. Ali ljudi, ako stvarno mislite da je to tako, otiđite u Pugliu i uvjerit ćete se da je sve stvar perspektive. Ako gledamo sa stajališta nekoga sa sjevera Hrvatske, da, možda smo previše temperamentni. Ali za južnjaka iz Italije mi smo male bebe. Na ulicama Barija čula sam više svađa i deranja nego u tri miseca u Splitu, a meni i mom partneru Dubrovčaninu snalaženje po njihovim cestama bilo je pravi izazov. Žmigavce daje jedan na deset, a na pješačkom ne staje apsolutno niko pa ti jedino preostaje da okušaš sriću i zakoračiš.
Došlo je vrime da se ukrcamo na trajekt i vratimo na našu stranu Jadrana. Trajekt je ovaj put krenija s desetak, petnaestak minuta zakašnjenja i u Dubrovnik nije stiga ranije.
Prošli tjedan u Pugli sitija me na ono šta sam u biti oduvik i znala. Svako misto na ovoj kugli zemaljskoj ima svoje dobre i loše strane. U svakom mistu ima nešto šta bolje funkcionira nego kod nas, ali i nešto na šta se mi ni u devet života ne bi mogli naviknit. Bilo kako bilo, za mene vridi ona stara: „Svuda pođi, kući dođi.“
Leave a Reply